Naselje Beli Manastir razvilo se na rudini Sarkanj, između šuma Haljevo i Adica i na blagim padinama Banske kose. Mjesto se u izvornoj građi spominje početkom 13. stoljeća i mijenja imena: Pél (1212.), Bell (1333.), Monostor(1375.), Pélmonostor (1867.) i Beli Manastir (1922.). Sva imena-toponimi u vezi su s manastirima koji su postojali u tom mjestu. Beli Manastir je vijekovima bio nevažno selo, a naglo se razvio tek u dvadesetom stoljeću, nakon što je južna Baranja pripala novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnijoj Jugoslaviji), postavši političko, privredno, prometno i kulturno središte tada jugoslavenske, a danas hrvatske Baranje.

U srednjem vijeku ugarski palatin Moys de Daro dao je 1227. godine na svojemu imanju u mjestu Pél sagraditi samostan. Zbog toga je mjesto poslije nazvano Pél Monostor (tj. Pélov Samostan). Kada je južna Baranja pripala 1920. godine Kraljevstvu (od 28. 6. 1921. Ustavnoga naziva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) mjestu se spremala promjena naziva koja se dogodila 1923. godine. Od tada se mjesto naziva Beli Manastir. Beli Manastir postao je 1945. godine općinskim središtem u sastavu Hrvatske, kamo je i cijela Baranja etnički, kulturno, geopolitički i gospodarski pripadala. Sveti Martin je zaštitnik grada Belog Manastira. Krpa u lijevoj ruci svetog Martina dio je legende o prosjaku i simbolizira milosrđe, dobrotu i poštenje, one vrline koje trebaju krasiti svakog čovjeka. Sveti Martin stoji na kuli, u vojničkoj odori, u stavu mira i nuđenja milosrđa, ali i u stavu obrane na tradicionalnoj obrambenoj kuli Baranje.
Na lokalitetu današnjeg Belog Manastira nekoć je stajalo rimsko utvrđenje MONS AUREUS, o čemu govori učeni Salagije. Poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva nastanili su Baranju krajem VI. stoljeća Hrvati. Oni su pokršteni već u VIII. stoljeću i tako su ušli u područje zapadnoeurospke kulture. Krajem IX. stoljeća dolaze u Panonsku nizinu Mađari, te nakon pokrštavanja stvaraju svoju državu. Mađari su sa Hrvatima na prostoru Baranje dosegli visok stupanj srednjovekovne kulture, duhovnog života i gospodarstva. Poznate utvrde, biskupija u Pečuhu , katoličke župe i samostani. Te plemstvo s brojnim pučanstvom samo potvrđuju da je i Pélmonostor bio razvijenog materijalnog i duhovnog života u Baranji. Samostan svetog Mihovila pokraj utvrđenja Baranya, bio je onaj samostan koji se spominje pod nazivom Monostor. Popis papinske destine iz 1334., jasno spominje župu i župnika u Pélmonostoru, današenjm Belom Manastiru.
Oslobađanjem područja Baranje od turske vlasti 1687., i Pélmonostor je oslobođen, vraća se život i u to mjesto. Već 1733. nalazimo podatke o doduše malom broju stanovnika , dijelom katoličke, a dijelom pravoslavne vjeroispovijesti i svetonazora. Katolici su tada pripadali župi Luc. No, 1738., imao je Monostor drvenu crkvicu od pletera i blatnu posvećenu svetom Martinu, biskupu. Bilo je 165 ljudi ili 30 oženjenih parova. Imali su učitelja Ivana Honstora, što je za slična mjesta bila rijetkost u ona vremena. No njegovu nazočnost treba zahvaliti napučavanju Nijemaca koji su unosili dijelove zapadne kulture , u mjesta koja su napučivali. Kada je pečuški biskup Klimo posjetio 1757. Monostor, pohvalio je Njemački narod koji se počeo napučivati s početka XVIII. stoljeća.

Monostor je već tada brojao 406 stanovnika ili 80 oženjenih parova. Za vrijeme vizitacije župe Branjin Vrh (1782.), kojoj je tada priapdo i Monostor, zabilježeno je da je filijalna crkva u Monostoru podignuta prije 8 godina iz čvrstog materijala te posvećena Svetom Martinu. Učitelj koji je ovdje boravio zvao se Filip Trichler, star 45 godina, dobar u školi i dobar orguljaš. Prigodom blagoslava crkve 1774., izdvojeno je zemljište za novo groblje, s obzirom da se staro nalazilo oko crkve , što je bilo nezgodno. Konačno je Monostor 1852. Postao samostalnom župom , već je slijedeće godine sagrađen župni dom, što je bio znak velikog razvoja mjesta. Dobivanjem župe, škole, željezničke pruge, ceste i drugih pratećih objekata Monostor je prerastao ostala mjesta u Baranji i po broju stanovnika, i značenjem te postao središtem južnog dijela Baranje.
U mjestu su živjeli Mađari, Nijemci, Hrvati i Srbi kao glavne narodne skupine. Veći dio sjeverne Baranje pripao je nakon 1918., i raspada Austro-Ugarske temeljem Trianonskog mirovnog ugovora 1920., Mađarskoj, a južni dio od 1147 kvadratnih kilometara, u samom trokutu rijeka Dunava i Drave, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav odnos i raspodijela učinjena je zbog etničkog sastava stanovnika, a osobito zbog zemljopisne, prometne i gospodarske povezanosti sa Osijekom i Slavonijom i dakako, s Hrvatskom.

Na koncu ne propustite pogledati zbirku fotografija “Beli Manastir na starim fotografijama” koja je prikupljena do strane donatora i pohranjena u arhivu FOTO-KINO KLUB “BARANJA-FILM” Beli Manastir.

NAPOMENA: Zabranjeno je svako korištenje spomenute zbirke u komercijalne svrhe.